Bila je nedjelja; prijetio je ponedjeljak; a ona mokra i vlazna poklone nam nosila.
Voljela nas je i svojim ocima u uglovima crvenim posmatrala je sebi nepoznat svijet. U svoju biljeznicu je uredno biljezila broj pcela koje su se skupljale oko zutih i crvenih cvjetova. I iznova se odusevljavala cinjenicom da vise vole crvene; iako ni zuti nisu losi, mislila je.
Sada cvijeca vise nije bilo.
Trcala bi kroz vodu, pazeci da na bodljikavu lopticu ne stane. Jednom stala je; od tada imitirati ribe pocela je; plivati i roniti naucila.
Iza kamena na dnu jezera spavala je bezrepa kornjaca sa tek ocvrslim oklopom na svojim ledjima. Mirna i zadovoljna sto u gacam bila je dva sta prije sna.
Mokra i vlazna sa plavom ribom u ruci pojavila se na kopnu. Na njenim umornim usnama vjetar je svoj potpis stavio i odnio jednnu kapljicu vode, koja pala je na hladno tlo. A kroz tri mjeseca na tom mjestu izrasce crveni cvijet; pcele ce sretne i zadovoljne biti.
Plavu ribu smo jeli to vece.